Petak 13.10.2017. ;18 h

Trening u teretani sa trenericom nije se puno razlikovao od dosadašnjih treninga.
Diši..stisni šaku..ne maši prstićima..(smješkamo se i mašemo jedna drugoj)…idemo …bravo.. ajmo pet… šest…sedam…osam….super ti ide..ajmo sad medicinka…a ja čudu :” Ajmo štaaaa? Hahahah

Kaže trenerica u čudu i ozbiljnim tonom:” Znaš nešto nije u redu sa mojim punjačem? ..ja reko ma daaj? Nastavlja trenerica pa stavila sam sinoć novčanik puniti cijelu noć, a ujutro je bio prazan.. :-D ahahaah
..i dok u polusjedećem položaju, skvrčenih koljena sa širokim osmijehom na licu čekam da mi trenerica doda medicinku koju bi trebala uhvatiti…mada nisam sigurna kako..ruke su mi ispružene, a od silnog smijeha podrhtavaju mi mišići svih skupina torakalnog područja.
Gledajući se, nastavljamo nasmijavati jedna drugu i odjednom ..evo je kreće medicinka iz treneričinih ruku..i dok se odvija ta slow motion verzija u mojoj glavi, odjednom stvori se slika Saše Lozara kako pjeva ..Tako nemoćan pred njoom , tako nemoćan pred njooom.. Kroz smijeh se razabire ..gle trenerica bed duba.. bed duba ..hahahaa (bez zuba, bez zuba).

Dakle…. potrebno je imati cilj, no još potrebnije od toga je, uživati u tom procesu kojim stvaramo sve elemente koji čine veću sliku onoga što ćemo postati.

Ivana