U subotu, 13. lipnja, održana je 4. Kupska utrka – Memorijal Julije Boroša Jumbo u dužini od 11,8 kilometara od Pisarovine do Kupe u Lijevom Sredičkom.
AK KA-TIM je imao dvoje predstavnika: Zlatko Đurin i Goran Majetić.
Zlatko je zauzeo 18. mjesto u ukupnom poretku i 5. mjesto u kategoriji M60, s vremenom 1:05,22 sata.
Goran je podijelio 24. mjesto u ukupnom poretku i bio prvi (i jedini! :-)) u kategoriji M45, s vremenom 1:16,06 sati.
Utrka je imala ukupno 34 sudionika/ce, od toga 31 trkač i 3 trkačice.
Uspješno ju je i ove godine organizirala Turistička zajednica općine Pisarovina.
Toliko o sportskim rezultatima… Saznavši da sam nastupio na Kupskoj utrci, neki članovi kluba predložili su da napišem i par riječi o dojmovima. Pa eto, pokušat ću dočarati ponešto… najviše za sve one koji se i sami tek spremaju učiniti sličan “podvig”. Za ostale koji su već (neki odavno) prošli kroz početnička trkačka iskustva, možda slijedi tek šaljivi (u pozitivnom smislu) podsjetnik.
Za utrku sam se odlučio zadnji tren, bio sam umoran od obveza prethodnog dana, posebice od prenošenja i slaganja drva za zimu. Natkoljenični mišići desne noge, a nešto manje i križa, jutro pred utrku bili su mi tvrdi k’o beton. Supruga me s pravom odgovarala od sudjelovanja, ponajviše zbog najavljenog toplotnog udara. Sumnjala je da ću uopće i doći do cilja jer službeno nikada nisam istrčao skoro 12 kilometara, osim jednom za trening prošle jeseni nakon čega sam dobio upalu trbušnog zida i bilo mi je zlo nekoliko dana. U veljači sam pak “sredio” lijevu Ahilovu tetivu…
No kako sam uslijed volontiranja propustio Karlovački cener, želja da istrčim jednu dugačku (za mene) utrku, za svoju prvu obljetnicu zarazom virusom trčanja, bila je jača od svega. Čak i od treme uslijed koje sam ujutro u više navrata posjećivao mjesta za olakšavanje :-)
Stigao sam u Pisarovinu niti 15 minuta pred utrku jer subotom pravo prvenstva na korištenje automobila u našoj obitelji imaju oni koji idu u nabavku na tržnicu. Stavio sam na sebe žutu majicu KA-TIMa, ali sam startni broj pričvrstio previsoko pa je zakrio natpis. Zbog još jedne posjete jednom mjestu, više nije bilo vremena za izmjenu modnih i marketinških detalja. Umalo sam u stisci promašio i vrijeme starta…
Ipak, u 10 sati krećem(o). Već prži k’o ludo, kako li će tek biti kasnije. I bilo je – nesnosno. Nakon 3. kilometra čini mi se da ću izdahnuti, više ne mogu držati tempo niti s “osrednjima”. Tu je otprilike prva postaja s vodom kojom se radujem poput žednog u pustinji. No popio sam malo, ali sam zato izlio dvije čaše po glavi, vratu, prsima…
Do sljedeće postaje suh sam k’o barut. Trasa utrke vodi dalje cestom kroz par šumaraka, pa ima i ponešto hlada. Dišem bolje, sustižem jednog trkača. Za više od toga nemam snage. Slijede još tri “tuširanja”, nakon svake postaje noge su sve drvenije. Zadnju trećina utrke opet smo izloženi na milost sunčevoj vrelini.
Od polovice utrke trčim rame uz rame s 15-godišnjim Filipom, zadnjih par uspona (naročito posljednji – najduži i najviši) hodamo, smješkamo se sami sebi (što nam je to trebalo). Ne odustajemo, zadnja dva kilometra dapače trčimo sasvim dobro unatoč sada već opipljivog umora. U cilj ulazimo zajedno, držeći se za ruke. Čestitamo si. Uspjeli smo!
Dobivamo nagradnu majicu, sok… Za jednim od stolova već sjedi Zlatko sa suprugom, pridružujemo im se, opuštamo, šalimo… Zlatko je večer prije istrčao i Karlovački cener, no izgleda i osjeća se puno svježijim – zna se tko je tu trkački profesionalac a tko amater ;-) Zlatko je i zaplivao u Kupi, dok sam svoje kupaće zaboravio… pa odmaram u hladu nastrešnice kafića “Plaža”.
Stižu liste s rezultatima, prvo zbirna, potom i po kategorijama. Tek tada shvaćam da sam – ni kriv ni dužan (nitko se više od 1996. do 1970. godišta nije prijavio) – osvojilo zlatnu medalju u svojoj starosnoj kategoriji (naredne godine sam već M50). I tako to rade znalci, prva prava utrka i odmah zlato :-) Medalja je izuzetno lijepa, velika… nagrada za trud, dakako ne za ostvareno vrijeme ili plasman.
Nakon svečanosti dodjele pehara i medalja, slijedi ručak uz neozabilazni grah, a potom Zlatko časti pivom. Godi oboje, a najviše dobro društvo. Zlatku zahvaljujem na riječima podrške, korisnim savjetima i ohrabrenju da nastavim s trčanjem. Nešto prije 14 sati vraćamo se Pisarovinu. Tu ispijam jednu putnu kavu dok čekam da mi se auto riješi vrelog zraka (nije bilo mjesta za parkirati u hladu), pa natrag za Karlovac.
Nekim drugim povodima čujem se telefonski s Anom, s Gabi…, potom susrećem s Vesnom… pa si olakšam (trkačku) dušu. Neki KA-TIMovci nastupali su na prva tri izdanja Kupske utrke, znaju koliko je (za njih) lagana ili teška, kratka ili duga… Meni je bila naporna, vrućina i uzbrdice su me iscrpile, kilometri nikako da iscure, kupao sam se u znoju…
No obzirom na to da se pobjednik ovogodišnje utrke onesvjestio prošavši kroz cilj i nedugo još jednom te su ga odvezli u Vinogradsku bolnicu u Zagreb, podsjetih se kako valja cijeniti i trčanje s hodanjem, posljednje mjesto, svjesno odustajanje…
Može se činiti čudno, ali unatoč svega uživao sam dok sam trčao, radovao se što sam dio utrke, što sam se uopće odvažio…
Hvala svima koji su me zarazili trčanjem.
Da, trčanje je zarazna bolest, a po svemu je vidljivo da su se neki roditelji inficirali trčanjem. Meni je to drago jer će bolje razumjeti svoju djecu i shvatiti njihovu tremu,i njihove postignute rezultate.Goran je jedan od roditelja koji ima razumjevanja za uspjehe i “neuspjehe” na pojedinim utrkama ALI ipak nije loše da se i on podsjeti kako je to kada trčiš!
Čestitam na upornosti i medalji!
Ana
Čestitke na prvom mjestu u kategoriji i samo naprijed!
Hvala
Još jednom Gorane čestitam.. trčala sam tu stazu prve godine i znam koliko je sunca na njoj :) uz svoje ozljede i umor bitno da si završio.. a još i medaljica… dobar poticaj za dalje. Nije uvijek vrijeme bitno… :) držim ti fige da izlječiš ozljede :)