U školskoj zadaćnici od 18. studenog ove godineTin Majetić prisjetio se na pripreme i nastup u kvalifikacijama Erste Plave lige održanim 6. lipnja 2013. godine. Kao učenik 6. razreda OŠ Grabrik nastupio je u utrci na 600 metara. Na natjecanju mu je savjetima i podrškom posebno pomogla trenerica AK KA-TIM Ana Guštin Dragojević.

Životne teškoće ne mogu biti zapreka čovjekovim uspjesima

Padala je kiša. Vraćam se iz škole. Tako sam umoran, a ta kiša pobuđuje  sjetu u meni. Došao sam kući, bacam torbu s umornih leđa i rušim se na fotelju.
Upitah tatu: “Što ima, stari?”
Sjedio je za računalom: “Dođi bliže, nećeš vjerovati, Hrvatski atletski savez raspisao je natječaj pod imenom Erste Plava liga za dječake i djevojčice 3. do 6. razreda osnovnih škola. A pazi sad ovo – tko prođe kvalifikacije i plasira se u finale, dobiva besplatnu ulaznicu za Memorijal Borisa Hanžekovića u Zagrebu.”
Ova tatina vijest me trgnula nakon teškog i sjetnog dana: “Pa to je ono što sam oduvijek želio – gledati uživo vrhunske atletičare!”
Tata je na to dodao: “Na natjecanje će doći i Justin Gatlin, drugi najbrži čovjek na svijetu i Sandra Perković, olimpijska i svjetska prvakinja u bacanju diska.”
Bio sam zaprepašten: “Ako uspijem, moći ću gledati najbolje svjetske atletičare u Zagrebu!” Odlučio sam da ću marljivo trenirati narednih pet mjeseci do natjecanja. Kad bi mi na treningu bilo teško, stisnuo bih zube i pomislio: “Možeš ti to, nema drugog načina da postigneš cilj.”
Nakon dva mjeseca intenzivnog treninga, za vrijeme sata tjelesnog odgoja na nogometu sam iskrenuo nogu. Dok je noga bila topla, nije me jako boljelo, ali kad se kod kuće ohladila, jako je natekla i toliko me boljela da nisam mogao stati na nju. Liječnica mi je dala kremu kojom sam svake večeri morao mazati skočni zglob, a prema njezinim uputama izvodio sam različite vježbe.
Više nisam trenirao i mislio sam da je sve bilo uzalud, da je sav moj višemjesečni trud pao u vodu preko noći. Moji roditelji su uočili da sam jako nesretan. Sjeli su pokraj mene. Mama me zagrlila, pa poljubila u čelo te rekla da uvijek treba imati nade za oporavak.
Tata naglo ustane i progovori: “Ako to stvarno želiš, ne smiješ posustati, trebaš se boriti do kraja, budi hrabar, bitna je volja i ustrajnost!”
A mama je na to rekla: “Sportašima se to često događa, ako su uporni preboljet će bolesti i ozljede te će nastaviti s treningom i ostvarit će željeni uspjeh.” Za dva tjedna vratio sam se na treninge potaknut savjetima roditelja.
I napokon, došao je i taj dan. Bio sam tako uzbuđen ali i zabrinut hoću li uspjeti, jer samo prva dvojica prolaze u finale. Natjecao sam se na utrci od 600 metara s još 40 trkača. To mi je bio najveći sportski izazov do tada.
Dva sata prije utrke zabolio me trbuh. Legao sam na strunjaču i presavijao se od boli. Vjerojatno me boljelo od treme. Kada je bol malo popustila, sjetio sam se riječi mojih roditelja da se nemam čega bojati.
Skupio sam snagu i hrabro ustao. Pomislio sam: “Mogu ja to i ma što bilo, idem u finale!” Pred start te riječi imao sam na umu, a trbobolja je prestala.
Na znak pištolja, žestoko sam krenuo.
Za vrijeme trke nisam osjećao umor jer u mojoj glavi odzvanjalo je samo jedno: “Idem u finale i gotovo!” Kad sam proletio kroz cilj bio sam toliko ponosan na sebe, na svoje roditelje i trenericu bez kojih ne bi uspio ovo postići. Znao sam da sam napokon ostvario svoj cilj. Sav se moj trud isplatio.
A pogotovo sam osjećao ponos, “gušt”, sreću i slavu na dan Memorijala kad sam uživao gledajući i bodreći svoje atletske idole. I danas se rado prisjećam ove slatke pobjede.